Brisanje sjećanja na Preduzeće Mermer

Povijesna znanost bilježi povijesne činjenice pa tako i činjenicu da je postojao komunistički koncentracijski logor Goli otok s pridodanim ženskim logorom na otoku Sveti Grgur. Tu činjenicu nitko ne niječe, ali je njezini stvaratelji opravdavaju izdajom informbiroovaca i potrebom obrane Jugoslavije od Staljina, a mučenje logoraša proglašavaju pričom za malu djecu. No pozitivistička povijest registrirajući činjenicu rijetko prelazi u interdisciplinarne analize, koje su nužne u tumačenju onoga što se poslije Rezolucije Informbiroa 1948. i razlaza Tita sa Staljinom događalo od 1949. do 1954. u ambijentu pustoga otoka koji su, zbog mišljenja da tu može biti kvalitetan kamenolom, bešćutni osnivači nazvali Mermerom. Službeni naziv logora najprije je bio Radilište administrativno kažnjenih muškaraca/žena društveno korisnim radom, a od 1951. Radnički prihvatni logor za političke zatvorenike. Nazivi Mermer i Preduzeće Mermer bili su šifrirani nazivi logora, a u partijskim dokumentima Goli otok nije se spominjao. Radi objašnjavanja korijena raznih povijesnih pojava danas se povijesna znanost povezuje s mnogim drugim znanostima, a sve veće značenje dobiva historija mentaliteta. Mnoge odgovore treba tražiti u socijalnoj psihologiji koja proučava kako stvarna ili zamišljena prisutnost ljudi utječe na naše misli, osjećaje i ponašanje te kako ljudi u nemogućnosti da riješe konfliktne situacije iskazuju patološke poremećaje koji ovise o sociokulturnoj sredini.

Dinarsko nasljeđe

Na komunistički pokret u Jugoslaviji utjecali su transgeneracijski prijenosi izraženi u dinarskoj sastavnici. Prema Dinku Tomašiću, totalitarizam titoističkog režima logična je posljedica dinarskog nasljeđa, a u vodstvu je prevladavao srpsko-pravoslavni element militantne, ratničke tradicije. Na pitanje otkuda istočna sklonost komunizmu, Tomašić traži odgovor u pravoslavnoj tradiciji rusofilije, ali i u sličnosti komunističke, četničke, ustaške i dinarske psihe. Iste su vrijednosti dominantne: urotništvo, nasilje, beskrupuloznost, borbenost, autoritarnost, mržnja, vojna disciplina i ničim ograničena volja za moć. Komunizam u novoj Jugoslaviji bio je, uz komunističku boljševičku ideologiju, čvrsto utemeljen u dinarskom patrijarhalnom vrijednosnom sustavu, kao tradicionalan klanski sustav velike dinarske obitelji s ocem na čelu. Nosioci proleterske revolucije u Jugoslaviji većinom su bili seljaci, a među Titovim suradnicima bilo je mnogo dinaraca. Takvi komunisti imali su nisku razinu emocionalne inteligencije te nisu bili sposobni ostvariti samosvijest i osobno donošenje odluka, upravljati osjećajima ni prevladavati stresove. Komunisti su isticali partijsku homogenost i grupnu koheziju te odanost vođi. To je bila iluzija jer se kohezija raspadala čim bi se pojavili protivnici vladajućega kursa i vođe. Posebno je zanimljiva u tome uloga Josipa Broza Tita. Zahvaljujući svojim sposobnostima on se, uz pomoć Kominterne, nametnuo kao vođa jugoslavenskom komunističkom pokretu. U predratnim godinama prokazivao je NKVD-u ugledne jugoslavenske komuniste, koji su na temelju njegovih denuncijacija likvidirani.

Priznanja pod prisilom

Iskazi pod prisilom su, uz kršenje ljudskih prava, završavali uglavnom smrtnom presudom. Takvih iznuđenih iskaza, bez historiografske vjerodostojnosti, prepuna je komunistička literatura. Zanimljiv je iznuđeni iskaz ustaše Franje Mancea, koji priznaje svoje grozne zločine (rezanje grkljana, odsijecanje ženskih grudi i ruku, nogu, kopanje očiju, rezanje ušiju i nosa, vađenje srca, razbijanje lubanje kundakom, vađenje mozga, lizanje krvi s noža, silovanje). U takav iznuđeni iskaz svaki će ozbiljan povjesničar posumnjati. Ali, ako su partizanski isljednici izmislili iskaz koji je Mance morao potpisati, pitamo je li sadržaj odraz njihovih kulturoloških korijena? U tom je smislu zanimljivo pismo Milke Vukušić o represiji i zločinima partizana nakon dolaska u Gospić upućeno 18. listopada 1945. Vladimiru Bakariću. U pismu se spominju slučajevi srpske osvete uz pitanje zašto Partija dopušta pokolj nevinih Hrvata. Navodi se ubijanje bez suda, osude bez ispitivanja okolnosti i saslušavanja svjedoka, mučenje, kopanje očiju, rezanje grudi djevojkama, rezanje nosa, paljenje kuća. Sve je to jasan siže Manceova priznanja, dobro poznat na temelju starih okrutnih motiva narodne poezije. U komunista posebno se zapaža intenzivna mržnja i antipatija prema svim vrstama neprijatelja.

Mržnja i osveta iskazane su i umjetnički, primjerice poema Skendera Kulenovića Stojanka majka Knešpoljka iz 1942. Danas se ti stihovi mogu objasniti upravo željom komunista da potiču mržnju prema svojim realnim ili potencijalnim protivnicima. Evo nekoliko karakterističnih stihova iz poeme: „Nek skotskom krvi / Zamute, / Zacrvene / Tri naše vode ledene, / Nek mrljinama skotskim / Za novu sjetvu / Knešpolje pognoje!“ Kulenović, koji se smatra srpskim piscem, poziva na osvetu ustašama, ali nedefinirane „mrljine skotske“ mogu biti i drugi „narodni neprijatelji“. Poema je od prvih stihova revolucionarno ideološki obojena, a svojim pozivom na osvetu samo je uvod u strahovite partizanske hude jame.

Odgovornost na vrhu vlasti

Tito je Rezoluciju Informbiroa vješto iskoristio za gušenje svake kritike u KP-u i za jačanje osobne diktature. Sukobio se sa Staljinom, ali je u potpunosti zadržao staljinističke metode. Titovi progoni nekih komunističkih kadrova bili su zapravo nastavak predratnih obračuna. Milovan Đilas 1990. ovako ocjenjuje postupke protiv informbirovaca: „Ukratko, u datoj strukturi s datim okolnostima, ‘staljiniste’, ‘kominformovce’, morali smo onemogućiti nekom radikalnom merom. No, način postupanja s pohapšenima, s ulogorenim i njihovim porodicama – to je već nešto drugo! Tako postupati nismo morali. Takvo postupanje je poticalo iz naše ideološke isključivosti, iz naših vlastitih lenjinističkih i staljinističkih struktura, a delom iz naših nacionalnih, balkankih odmazda.“ Đilas u ovoj ocjeni jasno naglašava dinarsku (balkansku) sastavnicu. Broj progonjenih informbiroovaca nije točno ustanovljen. Nedavno je na temelju popisa iz Hrvatskoga državnog arhiva objavljen poimenični popis 16.101 golootočkih logoraša. Smatra se da je na Golom otoku umrlo oko 3.800 logoraša. Danas je jasno da odgovornost za progone i za osnivanje koncentracijskoga logora ima vrh vlasti: Josip Broz Tito, Aleksandar Ranković, Edvard Kardelj i Milovan Đilas.

Bivši logoraš Ivan Kosić ovako opisuje neljudske postupke prema zatvorenicima koji su pod torturom uz dezintegraciju vlastita identiteta davali priznanja: „Svi postupci od trenutka hapšenja bili su krajnje grubi i ponižavajući, usmjereni na uništenje čovjekove ličnosti. Cilj je bio da se uhapšenik osjeća zgnječen, ustravljen, kao zločinac. Smeće, bez ikakve volje za otporom... Repertoar mučenja bio je neograničen. Šokantno i ponižavajuće bilo je već samo hapšenje, skidanje do gola, oduzimanje civilnog odijela ili uniforme, dobivanje pohabanog i prljavog vojničkog odijela, koje je u pravilu bilo neodgovarajuće veličine, bez pojasa, tako da je zatvorenik morao pridržavati hlače, susret sa zatvorskim čuvarima zvjerskog izgleda, naoružanim pendrecima koji su uhapšenika tjerali da trči hodnikom do zatvorske ćelije u kojoj osim kible za mokrenje i jednog vojničkog već poderanog pokrivača nije našao ničeg, čak ni stolicu… Izglađivanje je bilo sastavni dio perfidno smišljenog sistema za moralno i fizičko slamanje zatvorenika.“ Osnovne činjenice vezane uz Goli otok danas su dobro poznate na temelju svjedočenja mnogih logoraša, ali proširuju se i znanstveni interesi, pri čemu se otvaraju i mnoga pitanja. Na njih povjesničar ne može sam odgovoriti te mu je potrebna pomoć psihijatara, etnologa, sociologa, kao i opsežna arhivska istraživanja te intervjui s preživjelim logorašima.

Mjesto zaborava, a ne sjećanja

Goli otok danas je zapušten, a Mermer se polako urušava i nestaje kao memorija o komunističkom zločinu. Poslije dva desetljeća zanemarivanja pojavljuju se ideje o komercijalizaciji otoka. No golootočki uznik Ivan Kosić iznosi argumente za očuvanje uspomene: „Postoje barem tri razloga za to. Prvo zbog povijesnih i moralnih pouka koje u sebi sadrži uspomena na Goli otok; drugo zbog pijeteta prema ogromnom broju građana Hrvatske koji su bili među stradalima; i treće zbog velikog zanimanja europske javnosti za Goli otok kao simbola jugoslavenskog totalitarizma.“ U Rezoluciji Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu (2009) piše da taj parlament „smatra da je primjereno očuvanje povijesne memorije, opsežno revidiranje europske povijesti i da će europsko široko priznavanje svih povijesnih aspekata moderne Europe jačati europske integracije“. Na temelju te Rezolucije i Rezolucije Vijeća Europe o osudi komunističkih zločina (2006), koje su, gle čuda, prešućene u hrvatskome školskom kurikulu Građanskoga odgoja, lako je dobiti novčanu pomoć od europskih fondova kako bi se prema zahtjevima muzejske struke rekonstruirao golootočki logor – Mermer. Taj logor zaslužuje tretman Auschwitza, Jasenovca i drugih logora simbola totalitarizama. S druge strane, zakonske regulative glede golootočkoga logora i očuvanja uspomene na komunističke zločine, ne slučajno, nema. Vrijedna je inicijativa studenata Arhitektonskoga fakulteta u Grazu koji predlažu da se na Golome otoku stvori Memorijalni muzej i Kongresni centar za rješavanje međunarodnih problema. Europa čeka hrvatsku inicijativu. Što čeka hrvatsko Ministarstvo kulture? Zašto se u spašavanje Mermera ne uključi SDP kako bi iskazao svoje kajanje zbog golootočkoga zločina koji je njezino teško opterećujuće nasljeđe? Partija bi se trebala založiti za spašavanje Mermera kao što se zalaže za spašavanje Titova ruzinavoga broda Galeb, koji je proglašen kulturnim dobrom odlukom Ministarstva kulture 2006.

Goli otok dokaz je da se ne smije veličati komunistički antifašizam. Iznevjerivši ideale mladih komunista i vjeru u novo pravedno društvo Titova je klika u potpunosti preuzela vlast, a svaki je otpor rezultirao slanjem u koncentracijski logor okružen morem. Na Zapadu je antifašizam u Drugome svjetskom ratu značio borbu za demokraciju, a u Jugoslaviji je komunistički antifašizam rezultirao totalitarizmom koji se jasno iskazao na Golom otoku, a udbaškim metodama vladao je do svoga prividnog pada. Kako se još može braniti komunistički antifašizam i Tito na temelju već odavno otrcane frazeologije?